David i ja, dva trenutka, s filterom i bez filtera. Stvarnost je negdje u sredini, u procjepu između slika. Dvadesetogodišnjicu braka proslavili smo nedavno, u toplini našeg doma, u krugu obitelji, onako kako smo i živjeli.
Izlazim iz životne faze rezimiranja prošlosti, ponijevši sa sobom ono što je uistinu bitno za mene, za nas, a to smo mi, naša hrabrost da živimo na svoj način, radeći ono što volimo, ne izgubivši pritom jedno drugo. Naša tri sina su naša inspiracija, vodiči u svijet koji dolazi. Kredit za kuću smo otplatili, ambicije ispunili, a moja podvojenost između ljubavi prema besciljnim putovanjima koja naizgled nemaju smisla, ali volim ih, i ljubavi prema kućnim ljubimcima koji naizgled nemaju svrhu, ali volim ih, sve je skladnija, laganija i zabavnija.
Čak su se i sjećanja svela na ona uistinu bitna.
Sjećam se npr. kako sam na samom početku 21.stoljeća pred oltarom, u crkvi Sv.Foške, molila upravo nju, jednu od mojih zaštitnica, da mi odabere supruga. David je stao pored mene, stvaran i živ. I sjećam se svog šoka. On u tom trenu nije ni bio u Hrvatskoj. Znala sam već tada da će upravo David preuzeti klub koji sam osnovala, da će postati Majstor Taijiquana, da će biti prvak Hrvatske iako se takva natjecanja tada nisu ni nazirala, da će podučavati buduće instruktore.... Svašta sam znala, ali nisam znala da je on čovjek s kojim ću podijeliti život, kojem ću roditi sinove. Ono najvažnije je oku nevidljivo. U tome i jeste čarolija života.
Iz moje perspektive, sve je išlo prirodnim tokom. 13.2.,Dan Svete Foške, 14.2. Dan Zaljubljenih, 15.2. naše vjenčanje, jednostavno, tiho i radosno.
Ne pere me nostalgija za vremenima kada su mistična iskustva u Sv.Foški bilo uobičajena i prihvatljiva. Život teče i ne mari za zidove kojima ljudi pridaju značenje. Divlja kampiranja sve više postaju dugačke šetnje kroz preostale skrivene prirodne ljepote, strastveni seks pretvara se u intimnu meditaciju dviju sjedinjenih duša isprepletenih tijela, ...
Samo je pogled u dušu kojim David i ja međusobno komuniciramo ostao isti, oduvijek važniji od prolaznih manifestacija života. I zagrljaj. Njegov zagrljaj. Vraćao me u sadašnjost iz svih noćnih mora o budućnosti. Prigrlio je i moju intuiciju i mene koja sam joj se opirala i ratovala protiv nje. Slijedio je moju intuiciju istovremeno smirujući moj strah od opetovanih skokova u prazno. Slušao moju intuiciju kada ja to nisam htjela. Držao me čvrsto u trenucima kad sam molila Izvor, Boga i sve moje vodiče i zaštitnike da konačno zatvore taj prozor u svjetove koje ne želim gledati. Bio uz mene u besanom noćima prije katastrofa, bezuvjetno me volio kad sam slala ljubav, praštanje i podršku u točke na planeti gdje je potrebno.
Grlio me uvijek iznova do trenutka kada bi intuicija i ja postale jedno, dok se kolektivna nestvarnost ljuštila poput stare suvišne kože, pretvarajući svaki naš zajednički, dah, ples i korak u sada i ovdje. Bilo je to putovanje zbog kojeg je vrijedilo živjeti, brak u Duhu koji traje oduvijek, zauvijek.
Kako malo je potrebno da budemo istinski sretni. Hvala ti Ljubavi 
