TranceDance Ritual održat će se iduću subotu. Tema je SMRT I FAZE UMIRANJA. Sve info na: 095 890 1371, gaiaistra@gmail.com, helenagaia.blogspot.com
Ovogodišnja zima u Puli nije hladna, mlačna je i nekako mračna. Šok
terapija kojom se znano ruši u punom je zamahu, a ljudi nova pravila
igre ne poznaju. Nema čistog, snježnog blještavila da zaslijepi vid,
propara dušu do kostiju i uspuni je Istinom, u Puli ga nikada nije ni
bilo.
U gluhoj noći krikovi ostaju nijemi, oči svjetlost ne poznaju, toplina je duši stranac, a kosti ne poznaju put. Potreba za pripadanjem, strah od nestajanja i nužnost opstanka povezuju jedinke u zajednice, a pravog kompasa nema. Veliki su tiho otišli, sjećanja se gase. Krda, stada, čopori, jata, rojevi sudarajući se miješaju do neprepoznatljivosti, membrane se rastvaraju, a jezgre se raspadajući stapaju u neprepoznatljivu amorfnu vrelu masu. Ne, nije to buđenje ili prosvjetljenje, nego ništavilo s kakvim se mnogi još susreli niste, ...to je smrt ... Čega? Čija? Odgovore potražite sami.
Jednom, sada već davno, jedna velika žena dr. Elisabeth Kubler Ross napisala je, u nekim krugovima kultnu knjigu,"O smrti i umiranju". Radeći cijeli život s umirućima i njihovim bližnjima opisala je univerzalne faze žalovanja nakon saznanja o neminovnoj, skorašnjoj smrti a to su: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija, prihvaćanje. Ono što većina njenih štovaoca prešućuje jest: Zašto je ona željela da njen rad dopre do što većeg broja ljudi? - Znala je da čovječanstvo čekaju teška vremena! I htjela je ljudima ostaviti putokaze... U tim vremenima mi jesmo, a faze žalovanja su zapravo kolektivni proces.
Danas PORICANJE postaje neizdrživo, lijekovi ne koriste, a masovno zaglupljivanje dehumaniziralo je ljudsku vrstu...puno humanoida, malo humanosti. Nije nimalo ugodna činjenica da su mnogi ljudi, narodi, zajednice, područja, klase... tek u fazi LJUTNJE. Dobitnici globalizacije moći će se CJENKATI još neko vrijeme, ali sve se bliži svom kraju pa i to, a DEPRESIJA? Depresija je danas po WHO najveća pošast čovječanstva, veća od tumora, kardiovaskularnih bolesti i lijekova koji proces umiranja otupljuju. Komunikacija je veoma teška jer faza poricanja npr. ne može, bez obzira na prividnu sličnost, ni naslutiti kako izgleda PRIHVAĆANJE, a mnoštvo ljutih u današnjem svijetu spremno je na sve, ponajviše uništiti svoj jedini preostali putokaz, one koji su smrt upoznali, i prihvatili... Tako to u životu biva, a smrt je dio života, i to najvažniji. Ljutnja daje iluziju moći, libido je na vrhuncu pa zašto ne iskoristiti taj val i uništiti sve što se uništiti dade? Što je uništenje jedinki naspram umiranja vrste, planete, galaksije? A i to će doći na red. Iluzija moći je velika, ali ipak je to - samo iluzija.
Sve ima svoj tijek i smisao, a dijelić tog puzzla nalazi se u Elisabethinoj mudroj, iskustvenoj i duboko humanoj knjizi. Za one koji još uvijek čitaju.
A tko želi, može i zaplesati. Jeste crno, al' plesat još uvijek možemo pa makar samo trepčući u mraku. Plešući prolazimo lakše tunelom nestajanja, vježbamo trasu kojom ćemo svi proći, kad-tad.
Znam da plesati sa mnom ponekad i nije lako, pogotove ne kada je tema SMRT. Nitko ne voli ništavilo, poricanje je naizgled bolji izbor, ali uz ples je čak i umiranje lakše ili kao što Elizabeth kaže: " Za one koji je žele razumjeti, smrt je veoma kreativna sila. Najviše duhovne vrijednosti života proizlaze iz poznavanja smrti....A ja?... Ja ću plesati kroz sve galaksije"
U gluhoj noći krikovi ostaju nijemi, oči svjetlost ne poznaju, toplina je duši stranac, a kosti ne poznaju put. Potreba za pripadanjem, strah od nestajanja i nužnost opstanka povezuju jedinke u zajednice, a pravog kompasa nema. Veliki su tiho otišli, sjećanja se gase. Krda, stada, čopori, jata, rojevi sudarajući se miješaju do neprepoznatljivosti, membrane se rastvaraju, a jezgre se raspadajući stapaju u neprepoznatljivu amorfnu vrelu masu. Ne, nije to buđenje ili prosvjetljenje, nego ništavilo s kakvim se mnogi još susreli niste, ...to je smrt ... Čega? Čija? Odgovore potražite sami.
Jednom, sada već davno, jedna velika žena dr. Elisabeth Kubler Ross napisala je, u nekim krugovima kultnu knjigu,"O smrti i umiranju". Radeći cijeli život s umirućima i njihovim bližnjima opisala je univerzalne faze žalovanja nakon saznanja o neminovnoj, skorašnjoj smrti a to su: poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija, prihvaćanje. Ono što većina njenih štovaoca prešućuje jest: Zašto je ona željela da njen rad dopre do što većeg broja ljudi? - Znala je da čovječanstvo čekaju teška vremena! I htjela je ljudima ostaviti putokaze... U tim vremenima mi jesmo, a faze žalovanja su zapravo kolektivni proces.
Danas PORICANJE postaje neizdrživo, lijekovi ne koriste, a masovno zaglupljivanje dehumaniziralo je ljudsku vrstu...puno humanoida, malo humanosti. Nije nimalo ugodna činjenica da su mnogi ljudi, narodi, zajednice, područja, klase... tek u fazi LJUTNJE. Dobitnici globalizacije moći će se CJENKATI još neko vrijeme, ali sve se bliži svom kraju pa i to, a DEPRESIJA? Depresija je danas po WHO najveća pošast čovječanstva, veća od tumora, kardiovaskularnih bolesti i lijekova koji proces umiranja otupljuju. Komunikacija je veoma teška jer faza poricanja npr. ne može, bez obzira na prividnu sličnost, ni naslutiti kako izgleda PRIHVAĆANJE, a mnoštvo ljutih u današnjem svijetu spremno je na sve, ponajviše uništiti svoj jedini preostali putokaz, one koji su smrt upoznali, i prihvatili... Tako to u životu biva, a smrt je dio života, i to najvažniji. Ljutnja daje iluziju moći, libido je na vrhuncu pa zašto ne iskoristiti taj val i uništiti sve što se uništiti dade? Što je uništenje jedinki naspram umiranja vrste, planete, galaksije? A i to će doći na red. Iluzija moći je velika, ali ipak je to - samo iluzija.
Sve ima svoj tijek i smisao, a dijelić tog puzzla nalazi se u Elisabethinoj mudroj, iskustvenoj i duboko humanoj knjizi. Za one koji još uvijek čitaju.
A tko želi, može i zaplesati. Jeste crno, al' plesat još uvijek možemo pa makar samo trepčući u mraku. Plešući prolazimo lakše tunelom nestajanja, vježbamo trasu kojom ćemo svi proći, kad-tad.
Znam da plesati sa mnom ponekad i nije lako, pogotove ne kada je tema SMRT. Nitko ne voli ništavilo, poricanje je naizgled bolji izbor, ali uz ples je čak i umiranje lakše ili kao što Elizabeth kaže: " Za one koji je žele razumjeti, smrt je veoma kreativna sila. Najviše duhovne vrijednosti života proizlaze iz poznavanja smrti....A ja?... Ja ću plesati kroz sve galaksije"
